Normal view MARC view ISBD view

Veksilološke bilješke: Hrvatska enciklopedija i veksilologija / Galović, Tomislav.

By: Galović, Tomislav.
Material type: ArticleArticleDescription: 12-13 str.ISSN: 1846-3827.Other title: Vexillologic notes: Croatian Encyclopaedia and Vexillology [Naslov na engleskom:].Subject(s): 6.04 | Hrvatska enciklopedija, veksilologija hrv | Croatian Encyclopaedia, Vexillology eng In: Grb i zastava – Glasnik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva IV (2010.), 7 ; str. 12-13Summary: Veksilologija (od lat. vexillum, zastava, barjak ; hrv. zastavoslovlje) novija je pomoćna povijesna znanost koja proučava nastanak i uporabu zastava tijekom povijesti, te njihovu suvremenu izradu čime ulazi u područje primijenjene umjetnosti (veksilografija), estetike i dizajna. U početku se smatrala dijelom heraldike, ali podjednako i semiotike, sociologije, politologije, psihologije itd., odnosno pomoćnom granom društvenih znanosti. Termin v. po prvi put je uporabio 1957. američki znanstvenik Whitney Smith, osnivač i dugogodišnji ravnatelj Centra za proučavanje zastava sa sjedištem u Winchesteru (SAD), te autor brojnih v. djela (npr. Flags and arms across the world – Zastave i grbovi svijeta, hrv. izd. 1982.). Veksiloidi (zastavoliki simboli) i zastave javljaju se još u antičko doba pod nazivima veksila, flamula i labara. U srednjem vijeku zastave koriste svjetovne i crkvene institucije, posebno gonfanon, oriflame i tzv. pravu zastavu – baner (njem. Banner, tal. bandiera), hrv. banderij. U novom vijeku zastave se rabe u vrlo širokom rasponu, od država i vojnih jedinica do plemićkih porodica i cehova, što rezultira formiranjem različitih vrsta zastava i zastavica (standarta, guidon, penon, kornet i dr.). Nacionalne zastave u Europi nastaju sredinom 19. stoljeća, u vrijeme velike revolucije 1848. godine. U suvremenom razdoblju zastave doživljavaju procvat i bivaju, uz grb, glavno obilježje svake pojedine države, pokrajine, grada, različitih institucija, udruga itd. Zastave se konvencionalno dijele na državne, civilne, ratne i pomorske, a ustanovljene su i posebne oznake koje se koriste prilikom njihova opisa. Osnovni dijelovi zastave su zastavni list ili zastavno polje, te koplje i zastavna vrpca (ne nužno). Zastave mogu biti jednobojne, te dvobojne i višebojne podijeljene vodoravno ili okomito. Na zastavama može, ali i ne mora biti grb. Za svaku je pojedinu zastavu bitno nekoliko načela: jednostavnost, suvislost u pogledu onoga što zastava treba predstavljati, umjerenost u bojama, izbjegavanje natpisa i drugih složenih oblika na zastavi, zasebnost ili srodnost zastave s obzirom na njezinu svrhu i poruku. Budući da zastave prije svega imaju ulogu društvene komunikacije njihova je uporaba raznorodna. Koriste se na kopnu i moru, potom privatno, javno i u ratne svrhe, odnosno u ceremonijalne, protokolarne i športske svrhe, u pomorskom prometu, te u slučaju različitih opasnosti itd. Njima se može iskazati čast, sramota, upozorenje, poticaj, prijetnja, obećanje, pohvala i osuda. Od 1967. djeluje, a službeno je registrirana 1969., Međunarodna federacija veksiloloških udruga (Fédération internationale des associations vexillologiques) koja za cilj ima "stvaranje i razvoj korpusa znanja o zastavama svih vrsta, njihovih formi i funkcija, te znanstvenih teorija i principa utemeljenih na tom znanju", a redovno se svake dvije godine održavaju svjetski kongresi veksilologa. U Hrvatskoj od 2006. djeluje Hrvatsko grboslovno i zastavoslovnog društva koje objavljuje glasnik Grb i zastava (ur. Ž. Heimer). Od hrv. istraživača v. su se bavili Josip Luetić (''O državnoj zastavi Dubrovačke Republike'', Pomorski zbornik 5/1967) i Bartol Zmajić (u knjizi Heraldika, sfragistika, genealogija, veksikologija. Rječnik heraldičkog nazivlja, 1996.), a od suvremenih autora posebno Jelena Borošak Marijanović (Zastave kroz stoljeća – zbirka zastava i zastavnih vrpca Hrvatskoga povijesnog muzeja, 1996.), Pero Čimbur (Zastave – Flags, 1997.), Mladen Klemenčić i Vesna Kušar (Zastave i grbovi, 2006.), te Željko Heimer (Grb i zastava Republike Hrvatske, 2008).
Tags from this library: No tags from this library for this title. Log in to add tags.
No physical items for this record

Dvojezično izdanje (hrvatski - engleski).

Veksilologija (od lat. vexillum, zastava, barjak ; hrv. zastavoslovlje) novija je pomoćna povijesna znanost koja proučava nastanak i uporabu zastava tijekom povijesti, te njihovu suvremenu izradu čime ulazi u područje primijenjene umjetnosti (veksilografija), estetike i dizajna. U početku se smatrala dijelom heraldike, ali podjednako i semiotike, sociologije, politologije, psihologije itd., odnosno pomoćnom granom društvenih znanosti. Termin v. po prvi put je uporabio 1957. američki znanstvenik Whitney Smith, osnivač i dugogodišnji ravnatelj Centra za proučavanje zastava sa sjedištem u Winchesteru (SAD), te autor brojnih v. djela (npr. Flags and arms across the world – Zastave i grbovi svijeta, hrv. izd. 1982.). Veksiloidi (zastavoliki simboli) i zastave javljaju se još u antičko doba pod nazivima veksila, flamula i labara. U srednjem vijeku zastave koriste svjetovne i crkvene institucije, posebno gonfanon, oriflame i tzv. pravu zastavu – baner (njem. Banner, tal. bandiera), hrv. banderij. U novom vijeku zastave se rabe u vrlo širokom rasponu, od država i vojnih jedinica do plemićkih porodica i cehova, što rezultira formiranjem različitih vrsta zastava i zastavica (standarta, guidon, penon, kornet i dr.). Nacionalne zastave u Europi nastaju sredinom 19. stoljeća, u vrijeme velike revolucije 1848. godine. U suvremenom razdoblju zastave doživljavaju procvat i bivaju, uz grb, glavno obilježje svake pojedine države, pokrajine, grada, različitih institucija, udruga itd. Zastave se konvencionalno dijele na državne, civilne, ratne i pomorske, a ustanovljene su i posebne oznake koje se koriste prilikom njihova opisa. Osnovni dijelovi zastave su zastavni list ili zastavno polje, te koplje i zastavna vrpca (ne nužno). Zastave mogu biti jednobojne, te dvobojne i višebojne podijeljene vodoravno ili okomito. Na zastavama može, ali i ne mora biti grb. Za svaku je pojedinu zastavu bitno nekoliko načela: jednostavnost, suvislost u pogledu onoga što zastava treba predstavljati, umjerenost u bojama, izbjegavanje natpisa i drugih složenih oblika na zastavi, zasebnost ili srodnost zastave s obzirom na njezinu svrhu i poruku. Budući da zastave prije svega imaju ulogu društvene komunikacije njihova je uporaba raznorodna. Koriste se na kopnu i moru, potom privatno, javno i u ratne svrhe, odnosno u ceremonijalne, protokolarne i športske svrhe, u pomorskom prometu, te u slučaju različitih opasnosti itd. Njima se može iskazati čast, sramota, upozorenje, poticaj, prijetnja, obećanje, pohvala i osuda. Od 1967. djeluje, a službeno je registrirana 1969., Međunarodna federacija veksiloloških udruga (Fédération internationale des associations vexillologiques) koja za cilj ima "stvaranje i razvoj korpusa znanja o zastavama svih vrsta, njihovih formi i funkcija, te znanstvenih teorija i principa utemeljenih na tom znanju", a redovno se svake dvije godine održavaju svjetski kongresi veksilologa. U Hrvatskoj od 2006. djeluje Hrvatsko grboslovno i zastavoslovnog društva koje objavljuje glasnik Grb i zastava (ur. Ž. Heimer). Od hrv. istraživača v. su se bavili Josip Luetić (''O državnoj zastavi Dubrovačke Republike'', Pomorski zbornik 5/1967) i Bartol Zmajić (u knjizi Heraldika, sfragistika, genealogija, veksikologija. Rječnik heraldičkog nazivlja, 1996.), a od suvremenih autora posebno Jelena Borošak Marijanović (Zastave kroz stoljeća – zbirka zastava i zastavnih vrpca Hrvatskoga povijesnog muzeja, 1996.), Pero Čimbur (Zastave – Flags, 1997.), Mladen Klemenčić i Vesna Kušar (Zastave i grbovi, 2006.), te Željko Heimer (Grb i zastava Republike Hrvatske, 2008).

Projekt MZOS 130-1300620-0641

HRV

There are no comments for this item.

Log in to your account to post a comment.

Powered by Koha

//