Normal view MARC view ISBD view

Profesor Jakov Stipišić (1920. – 2010.) / Matijević Sokol, Mirjana ; Galović, Tomislav.

By: Matijević-Sokol, Mirjana.
Contributor(s): Galović, Tomislav [aut].
Material type: materialTypeLabelArticleDescription: 287-297.ISSN: 0351-2193.Other title: Professor Jakov Stipišić (1920–2010) [Naslov na engleskom:].Subject(s): 6.03 | 6.04 | Jakov Stipišić, život i djelo hrv | Jakov Stipišić, life and work eng In: Historijski zbornik LXIV (2011), 1 ; str. 287-297Summary: Jakov Stipišić rođen je 17. rujna 1920. u Vrboskoj na otoku Hvaru. Osnovnu je školu završio u rodnoj Vrboskoj, nižu klasičnu gimnaziju kod dominikanaca u Bolu na Braču, a višu u Dubrovniku. Godine 1946. upisuje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Romansku (XX.) grupu nauka, odnosno pod razdio A) talijanski jezik i književnost, B) latinski jezik i književnost, te C) latinski jezik i južnoslavenska književnost. Diplomirao je 19. lipnja 1950. godine. Za vrijeme studija pohađa u Historijskom institutu Jugoslavenske akademija znanosti i umjetnosti, danas je to Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, tečaj pomoćnih povijesnih znanosti gdje se 1. ožujka 1951. zapošljava na mjestu asistenta za rad na arhivskoj građi. U istom Institutu provodi čitav radni vijek do umirovljenja 1984. godine. Pohađa specijalističke tečajeve na uglednim ustanovama u Parizu 1954. – 1955., a kasnije na tečajevima u Historijskom institutu sam predaje latinsku paleografiju, egdotiku, diplomatiku i kronologiju. Kao honorarni predavač od akademske godine 1958./1959. drži kolegij pomoćne povijesne znanosti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na Poslijediplomskom studiju pomoćnih povijesnih znanosti Filozofskog fakulteta u Zadru Sveučilišta u Splitu također sudjeluje kao predavač. Radi na dovršavanju tzv. Smičiklasova zbornika (Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije – Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae). S Miljenom Šamšalovićem priprema izdanje najstarije diplomatičke građe i pod uredništvom Marka Kostrenčića izlazi 1967. godine Codex diplomaticus Regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae (sv. I., listine godina 743. – 1100.). Nakon toga izdanja sa suradnicima radi na objavljivanju triju svezaka Diplomatičkog zbornika: sv. XVI. (1976.), sv. XVII. (1981.) i sv. XVIII. (1990.). Također, samostalno ili u koautorstvu, objavljuje i drugu srednjovjekovnu povijesnu građu: notarske knjige (kotorski notari, spisi zadarskih bilježnika, splitski bilježnički spisi), inventare (inventar zadarskog trgovca Mihovila, inventar dobara zadarskog patricija Grizogona de Civalellis), zapisnike vijeća (zapisnici Velikog vijeća grada Splita). Na stranicama pak Zbornika Historijskog instituta JAZU u zajednici s Miljenom Šamšalovićem priređuje i objavljuje opsežni inventar Isprava u Arhivu Jugoslavenske akademije. Ističe se i nekolicinom radova vezanih uz bunu hvarskih pučana (1510. – 1514.) i njihovog vođu Matija Ivanića. Kao odgovor na visokoškolske nastavne potrebe priređuje 1972. – iznimno cijenjeni – sveučilišni udžbenik Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi u kojem obrađuje latinsku paleografiju, opću diplomatiku i kronologiju, a na kraju donosi vrlo vrijedan rječnik srednjovjekovnih kratica koji je najvećim dijelom izrađen na temelju naše povijesne, crkvene, medicinske, farmaceutske, pravne i skolastičke građe. Taj je udžbenik bio priznat od zagrebačkog Sveučilišta kao Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis i doživljava još dva dopunjena izdanja (1985. i 1991.), a njegova je najveća vrijednost u tome što se temelji na našoj arhivskoj građi i što sve one teorijske i praktične postavke iz stranih historiografija (talijanske, francuske, njemačke, engleske, španjolske, ruske i dr.) autor ugrađuje u naše primjere ili ih pak komparira. Napose, Jakov Stipišić se istaknuo kao vrstan diplomatičar. Objavio je nekoliko desetaka rasprava s diplomatičkom tematikom, a kao sintetsko djelo s toga područja ostvario je u radu Hrvatska u diplomatičkim izvorima do kraja XI. stoljeća objavljenom u prvom svesku Akademijine edicije Hrvatska i Europa – kultura, znanost i umjetnost (1997.). Bio je suradnik i na jedinstvenom projektu naše filološke i povijesne znanosti Rječniku srednjovjekovnog latiniteta – Lexicon Latinitatis medii aevi Iugoslaviae u dva sveska tiskana 1973. i 1978. godine (vol. I /litterae A-K/, vol. II /litterae L-Z/). Surađivao je i s Leksikografskim zavodom u Zagrebu na projektima Hrvatska enciklopedija, gdje je vršio ulogu glavnog urednika za struku pomoćne povijesne znanosti, i Hrvatski biografski leksikon. Bavio se prevođenjem s latinskog (Jakob Viturić, Marin Getaldić, Josip Ruđer Bošković, Federik Grisogono Bartolčić) i talijanskog jezika (Jakob Viturić, Ivan Lučić-Lucius, Gino Luzzatto). Također je preveo i niz diplomatičkih i drugih izvora. Za prijevod djela Ruđera Boškovića Teorija prirodne filozofije dobio je 1975. godine Nagradu grada Zagreba. U rukopisu mu je ostao prijevod druge knjige oca hrvatske historiografije De Regno Dalmatiae et Croatiae, dok je nezaobilazne zasluge stekao prevođenjem i komentiranjem njegova djela Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù (Povijesna svjedočanstva o Trogiru). Za života, povodom 85. rođendana i više od polustoljetnog rada u našoj povijesnoj znanosti, prof. Stipišiću posvećen je XXIII. svezak Zbornika Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2005.). Profesor Jakov Stipišić preminuo je 31. prosinca 2010. u Zagrebu. Iako ga nema više među nama njegova će djela – a čiju glavninu donosimo popisanu u nastavku – još dugo vremena govoriti umjesto njega na koristit i dobrobit hrvatske historiografije. Vrijedilo bi stoga sabrati te radove i objaviti kao knjigu, kao hommage ovome zaslužnom hrvatskom povjesniku.
Tags from this library: No tags from this library for this title. Log in to add tags.
No physical items for this record

Prilog bibliografiji Jakova Stipišića

Jakov Stipišić rođen je 17. rujna 1920. u Vrboskoj na otoku Hvaru. Osnovnu je školu završio u rodnoj Vrboskoj, nižu klasičnu gimnaziju kod dominikanaca u Bolu na Braču, a višu u Dubrovniku. Godine 1946. upisuje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Romansku (XX.) grupu nauka, odnosno pod razdio A) talijanski jezik i književnost, B) latinski jezik i književnost, te C) latinski jezik i južnoslavenska književnost. Diplomirao je 19. lipnja 1950. godine. Za vrijeme studija pohađa u Historijskom institutu Jugoslavenske akademija znanosti i umjetnosti, danas je to Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, tečaj pomoćnih povijesnih znanosti gdje se 1. ožujka 1951. zapošljava na mjestu asistenta za rad na arhivskoj građi. U istom Institutu provodi čitav radni vijek do umirovljenja 1984. godine. Pohađa specijalističke tečajeve na uglednim ustanovama u Parizu 1954. – 1955., a kasnije na tečajevima u Historijskom institutu sam predaje latinsku paleografiju, egdotiku, diplomatiku i kronologiju. Kao honorarni predavač od akademske godine 1958./1959. drži kolegij pomoćne povijesne znanosti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na Poslijediplomskom studiju pomoćnih povijesnih znanosti Filozofskog fakulteta u Zadru Sveučilišta u Splitu također sudjeluje kao predavač. Radi na dovršavanju tzv. Smičiklasova zbornika (Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije – Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae). S Miljenom Šamšalovićem priprema izdanje najstarije diplomatičke građe i pod uredništvom Marka Kostrenčića izlazi 1967. godine Codex diplomaticus Regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae (sv. I., listine godina 743. – 1100.). Nakon toga izdanja sa suradnicima radi na objavljivanju triju svezaka Diplomatičkog zbornika: sv. XVI. (1976.), sv. XVII. (1981.) i sv. XVIII. (1990.). Također, samostalno ili u koautorstvu, objavljuje i drugu srednjovjekovnu povijesnu građu: notarske knjige (kotorski notari, spisi zadarskih bilježnika, splitski bilježnički spisi), inventare (inventar zadarskog trgovca Mihovila, inventar dobara zadarskog patricija Grizogona de Civalellis), zapisnike vijeća (zapisnici Velikog vijeća grada Splita). Na stranicama pak Zbornika Historijskog instituta JAZU u zajednici s Miljenom Šamšalovićem priređuje i objavljuje opsežni inventar Isprava u Arhivu Jugoslavenske akademije. Ističe se i nekolicinom radova vezanih uz bunu hvarskih pučana (1510. – 1514.) i njihovog vođu Matija Ivanića. Kao odgovor na visokoškolske nastavne potrebe priređuje 1972. – iznimno cijenjeni – sveučilišni udžbenik Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi u kojem obrađuje latinsku paleografiju, opću diplomatiku i kronologiju, a na kraju donosi vrlo vrijedan rječnik srednjovjekovnih kratica koji je najvećim dijelom izrađen na temelju naše povijesne, crkvene, medicinske, farmaceutske, pravne i skolastičke građe. Taj je udžbenik bio priznat od zagrebačkog Sveučilišta kao Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis i doživljava još dva dopunjena izdanja (1985. i 1991.), a njegova je najveća vrijednost u tome što se temelji na našoj arhivskoj građi i što sve one teorijske i praktične postavke iz stranih historiografija (talijanske, francuske, njemačke, engleske, španjolske, ruske i dr.) autor ugrađuje u naše primjere ili ih pak komparira. Napose, Jakov Stipišić se istaknuo kao vrstan diplomatičar. Objavio je nekoliko desetaka rasprava s diplomatičkom tematikom, a kao sintetsko djelo s toga područja ostvario je u radu Hrvatska u diplomatičkim izvorima do kraja XI. stoljeća objavljenom u prvom svesku Akademijine edicije Hrvatska i Europa – kultura, znanost i umjetnost (1997.). Bio je suradnik i na jedinstvenom projektu naše filološke i povijesne znanosti Rječniku srednjovjekovnog latiniteta – Lexicon Latinitatis medii aevi Iugoslaviae u dva sveska tiskana 1973. i 1978. godine (vol. I /litterae A-K/, vol. II /litterae L-Z/). Surađivao je i s Leksikografskim zavodom u Zagrebu na projektima Hrvatska enciklopedija, gdje je vršio ulogu glavnog urednika za struku pomoćne povijesne znanosti, i Hrvatski biografski leksikon. Bavio se prevođenjem s latinskog (Jakob Viturić, Marin Getaldić, Josip Ruđer Bošković, Federik Grisogono Bartolčić) i talijanskog jezika (Jakob Viturić, Ivan Lučić-Lucius, Gino Luzzatto). Također je preveo i niz diplomatičkih i drugih izvora. Za prijevod djela Ruđera Boškovića Teorija prirodne filozofije dobio je 1975. godine Nagradu grada Zagreba. U rukopisu mu je ostao prijevod druge knjige oca hrvatske historiografije De Regno Dalmatiae et Croatiae, dok je nezaobilazne zasluge stekao prevođenjem i komentiranjem njegova djela Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù (Povijesna svjedočanstva o Trogiru). Za života, povodom 85. rođendana i više od polustoljetnog rada u našoj povijesnoj znanosti, prof. Stipišiću posvećen je XXIII. svezak Zbornika Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2005.). Profesor Jakov Stipišić preminuo je 31. prosinca 2010. u Zagrebu. Iako ga nema više među nama njegova će djela – a čiju glavninu donosimo popisanu u nastavku – još dugo vremena govoriti umjesto njega na koristit i dobrobit hrvatske historiografije. Vrijedilo bi stoga sabrati te radove i objaviti kao knjigu, kao hommage ovome zaslužnom hrvatskom povjesniku.

Projekt MZOS 130-1300620-0641

Projekt MZOS 130-1300637-0647

HRV

There are no comments for this item.

Log in to your account to post a comment.

Powered by Koha