Normal view MARC view ISBD view

Pripovijedanje kao svjedočenje (p)o traumi: "Derviš i smrt" Meše Selimovića / Majić, Ivan.

By: Majić, Ivan, kroatist.
Material type: ArticleArticleDescription: 235-256 str.Other title: Narration as a Testimony (Up)On Trauma: "Death and The Dervish" by Meša Selimović [Naslov na engleskom:].Subject(s): 6.03 | Selimović, "Derviš i smrt", pripovijedanje, svjedočenje, trauma, Realno (Lacan), Simbolično (Lacan) hrv | Selimović, "Dervish and the Death", Narration, Testimony, Trauma, Real (Lacan), Symbolic (Lacan) eng In: Srpski jezik, književnost, umetnost: Interkulturni horizonti: Južnoslavenske/evropske paradigme i srpska književnost (31.10-1.11. 2008. ; Kragujevac, Srbija) Interkulturni horizonti: južnoslavenske/evropske paradigme i srpska književnost str. 235-256Bošković, DraganSummary: Rad je podijeljen u četiri dijela u kojima se analiziraju pripovjedne strategije pripovjedača u romanu "Derviš i smrt" Meše Selimovića. U prvom dijelu rada analizira se pripovjedač koji s jedne strane koristi motta iz « Kur'ana» na početku svakog poglavlja kao performativne činove kojima jamči (obećava) jasan značenjski okvir, a s druge strane ukazuje na kolebljivu poziciju pisanja, budući da tekst postaje « šejtanski posao» koji iz njega « izvlači i ono što nije htio da kaže» . Ta se situacija dovodi u vezu s Lacanovim trijadnim konceptom Imaginarnog, Simboličkog i Realnog, pri čemu se dolaskom u jezik pripovjedni subjekt počinje doživljavati samo posredstvom Simboličkog poretka jezika kao Drugog. Realno se pak, kao « čudovišna jezgra u srži Simboličkog koja se ne može artikulitrati» (Lacan ; Žižek) pokazuje u odnosu prema traumi gubitka brata koji upravo kao Realni ostatak izvan pripovjednog okvira nikako ne može dobiti svoju Simboličku reprezentaciju unutar teksta romana. Time se oslobođa krivnja kao jedna od dominantnih preokupacija pripovjedača-lika Ahmeda Nurudina koja je posljedica nemogućnosti da se na polju Simboličkog, jezika, objasni traumatična praznina Realnog. Izdaja Hasana u romanu postaje posljedica neizdrživog stanja « pogleda mrtvog brata» koji iz njega prodire kao kao pogled Realnog. Drugim riječima, traumatični preostatak unutar Hasana te povezanost izgubljenog brata i Hasana (« Privrženost mrtvom bratu vratila mi je Hasanovo prijateljstvo» Derviš i smrt, str. 285) uzrokuje izdaju, a potom i krivnju kod glavnog lika, a kao potvrdu da se radi o traumatičnom djelovanju Realnog na postupke subjekta, vidimo kada se Lacanova metafora Realnog kao "rejet" (preostatak, izmetina) i pripovjedačev autorefleksivni iskaz « da je postao đubre» iznenađujuće podudaraju. Pripovijedanje time postaje svjedočenje kojemu nikako ne uspijeva da artikulira Realno traume dok se referencijalni okviri gube destabilizirajući odnos između autora, pripovjedača i lika.
Tags from this library: No tags from this library for this title. Log in to add tags.
No physical items for this record

Rad je podijeljen u četiri dijela u kojima se analiziraju pripovjedne strategije pripovjedača u romanu "Derviš i smrt" Meše Selimovića. U prvom dijelu rada analizira se pripovjedač koji s jedne strane koristi motta iz « Kur'ana» na početku svakog poglavlja kao performativne činove kojima jamči (obećava) jasan značenjski okvir, a s druge strane ukazuje na kolebljivu poziciju pisanja, budući da tekst postaje « šejtanski posao» koji iz njega « izvlači i ono što nije htio da kaže» . Ta se situacija dovodi u vezu s Lacanovim trijadnim konceptom Imaginarnog, Simboličkog i Realnog, pri čemu se dolaskom u jezik pripovjedni subjekt počinje doživljavati samo posredstvom Simboličkog poretka jezika kao Drugog. Realno se pak, kao « čudovišna jezgra u srži Simboličkog koja se ne može artikulitrati» (Lacan ; Žižek) pokazuje u odnosu prema traumi gubitka brata koji upravo kao Realni ostatak izvan pripovjednog okvira nikako ne može dobiti svoju Simboličku reprezentaciju unutar teksta romana. Time se oslobođa krivnja kao jedna od dominantnih preokupacija pripovjedača-lika Ahmeda Nurudina koja je posljedica nemogućnosti da se na polju Simboličkog, jezika, objasni traumatična praznina Realnog. Izdaja Hasana u romanu postaje posljedica neizdrživog stanja « pogleda mrtvog brata» koji iz njega prodire kao kao pogled Realnog. Drugim riječima, traumatični preostatak unutar Hasana te povezanost izgubljenog brata i Hasana (« Privrženost mrtvom bratu vratila mi je Hasanovo prijateljstvo» Derviš i smrt, str. 285) uzrokuje izdaju, a potom i krivnju kod glavnog lika, a kao potvrdu da se radi o traumatičnom djelovanju Realnog na postupke subjekta, vidimo kada se Lacanova metafora Realnog kao "rejet" (preostatak, izmetina) i pripovjedačev autorefleksivni iskaz « da je postao đubre» iznenađujuće podudaraju. Pripovijedanje time postaje svjedočenje kojemu nikako ne uspijeva da artikulira Realno traume dok se referencijalni okviri gube destabilizirajući odnos između autora, pripovjedača i lika.

Projekt MZOS 130-0000000-3473

HRV

There are no comments for this item.

Log in to your account to post a comment.

Powered by Koha

//