Normal view MARC view ISBD view

700 godina Lastovskog = 700 Jahre des Statuts von Lastovo = 700 Years of the Statute of Lastovo / Galović, Tomislav.

By: Galović, Tomislav.
Material type: materialTypeLabelArticleDescription: 2-4.Other title: 700 Years of the Statute of Lastovo [Naslov na engleskom:]. In: Hrvatska pošta d.d., Zagreb, 8. siječnja 2010Summary: Prije gotovo točno sedam stotina godina, na javnom zboru u Lastovu, 10. siječnja 1310. godine kodificiran je Lastovski statut. Praksa donošenja statuta u Dalmaciji bila je raširena po svim njezinim komunama od 13. stoljeća nadalje, a u zapadnoj Europi začeta je samo stoljeće ranije. Značilo je to prije svega uređivanje pravnih radnji i obveza među ljudima i uopće funkcioniranja negdje više, a negdje manje autonomnoga komunalnog ustroja. To je ujedno podrazumijevalo i uključenost upravo toga prostora u proces pravnog i kulturnog izdizanja, čime se ide ukorak s europskom srednjovjekovnom civilizacijom, a koja naglasak daje na pravnom uređenju i zaštiti svakog pojedinca. U pogledu nastanka Lastovskog statuta treba istaknuti da je riječ o nizu odredaba koje su se običajno primjenjivale na otoku Lastovu, a 1310. godine su popisane i nadopunjene novim uredbama u svrhu definiranja pravnoga uređenja srednjovjekovne lastovske komune pod Dubrovnikom. Svijest o čuvanju vlastitih pravnih običaja, ali i pisana kultura i važnost zapisane riječi rezultirali su činjenicom da se na Lastovu, u odnosu na druge otoke, sačuvalo najviše srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih povijesnih izvora. To se ima zahvaliti ponajprije ranom statutarnom uređenju komune, a slijedom toga i vrlo razvijenom notarijatu, čije spise kontinuirano pratimo kroz stoljeća. Upravo kroz njih iščitavamo stvarnu primjenu statutarnih odredaba koje nisu bile samo mrtvo slovo na papiru, nego sretan sklop tradicije i uvođenja novih pravila po ugledu na druge komune, a sve u cilju što bolje uprave i gospodarenja samim otokom koji je, dakako, prostorno ograničen. Stoga je razumljivo da je kroz stoljeća Statut značio osnovicu lastovske autonomije. Od sredine 13. stoljeća Dubrovnik ima vlast nad Lastovom, koje mu se u političkom pogledu dragovoljno predalo i tako postalo njegovom knežijom. Dubrovačka komuna tom prilikom Lastovcima obećava “da će im zadržati sve njihove stare običaje koje sami međusobno održavaju”. Nakon provedenog starohrvatskoga pravnog instituta zvanog zbor, koji se održavao ispred lastovske župne crkve Svetih Kuzme i Damjana, te sabiranja starih lastovskih običajnih normi u jedan zbornik, dubrovački knez Bartul Gradenigo odobrio je Lastovski statut. Dubrovački utjecaj je vidljiv i u samom Statutu, u čiji su korpus uvrštene određene norme iz Dubrovačkog statuta. Lastovski statut pisan je na talijanskom jeziku, a pojedine kasnije odredbe na latinskom. Jezik Statuta nikako ne bi trebao sugerirati kako je na otoku riječ o nekom drugom pučanstvu, a ne hrvatskom. Na hrvatski karakter otoka prije svega upućuju antroponimi i toponimi, kao i hrvatski termini izraženi talijanskim jezikom (sboro za zbor, gomna za gumno itd.). Statut se sastoji od 189 glava kojima se pravno uređuje funkcioniranje, različite dužnosti i odnošaji u komuni. Dokument počinje uredbom iz Statuta grada Dubrovnika, a potom njegovim definiranjem kao knjige odredaba i običaja Zajednice i Komune otoka Lastova. U pravnome pogledu sustav Statuta pokriva pravo osoba i obiteljsko pravo, potom imovinsko (stvarno, obvezno i nasljedno) te kazneno i postupovno pravo. Prema odredbama Statuta temeljnu komunalnu upravu čine Zbor i Vijeće, knez i suci, komornik i kancelar te ostale službe (stražari, pudari, glasonoša itd.). Statutom su određene dužnosti i prava između Crkve i komune, a što se dobro može uvidjeti na primjeru nekolicine odredaba u kojima se nazire izrazito laičko poimanje funkcioniranja komune. Istaknuti hrvatski pravni povjesničar Antun Cvitanić za Lastovski statut i lastovsko komunalno uređenje meritorno kaže da je to “dokaz mudrog čuvanja prokušanih tradicionalnih vrednota, ali i prihvaćanja tuđih provjerenih civilizacijskih dostignuća u Hrvata”. Do danas je Lastovski statut nekoliko puta publiciran, pa tako i u važnoj seriji povijesno-pravnih spomenika Hrvatske akademije znanost i umjetnosti (Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, vol. VIII.) pod naslovom Knjiga o uredbama i običajima skupštine i obćine otoka Lastova (Zagreb, 1901.). To uzorno izdanje priredio je Frano Radić. Novo izdanje Lastovskog statuta s izvornikom na talijanskom jeziku, hrvatskim prijevodom te komentarom i pravno-povijesnim studijama objavljeno je u Splitu 1994. godine, a potpisuju ga Antun Cvitanić i Josip Lučić. Lastovski statut bio je na snazi nekoliko stoljeća, točnije rečeno dok je postojala Dubrovačka Republika, pod čijim se političkim okriljem Lastovo nalazilo. Njezinim ukidanjem prestaje pravomoćnost u pravnom smislu i Lastovskog statuta, ali on ostaje vrijedan i važan spomenik hrvatskoga srednjovjekovnog prava u kojem se u najboljem svjetlu očituje prožimanje hrvatske i romanske pravne kulture oplemenjene kršćanstvom.
Tags from this library: No tags from this library for this title. Log in to add tags.
No physical items for this record

Popratni tekst u deplijanu uz prigodnu poštansku marku Republike Hrvatske 700 godina Lastovskog statuta.

Prije gotovo točno sedam stotina godina, na javnom zboru u Lastovu, 10. siječnja 1310. godine kodificiran je Lastovski statut. Praksa donošenja statuta u Dalmaciji bila je raširena po svim njezinim komunama od 13. stoljeća nadalje, a u zapadnoj Europi začeta je samo stoljeće ranije. Značilo je to prije svega uređivanje pravnih radnji i obveza među ljudima i uopće funkcioniranja negdje više, a negdje manje autonomnoga komunalnog ustroja. To je ujedno podrazumijevalo i uključenost upravo toga prostora u proces pravnog i kulturnog izdizanja, čime se ide ukorak s europskom srednjovjekovnom civilizacijom, a koja naglasak daje na pravnom uređenju i zaštiti svakog pojedinca. U pogledu nastanka Lastovskog statuta treba istaknuti da je riječ o nizu odredaba koje su se običajno primjenjivale na otoku Lastovu, a 1310. godine su popisane i nadopunjene novim uredbama u svrhu definiranja pravnoga uređenja srednjovjekovne lastovske komune pod Dubrovnikom. Svijest o čuvanju vlastitih pravnih običaja, ali i pisana kultura i važnost zapisane riječi rezultirali su činjenicom da se na Lastovu, u odnosu na druge otoke, sačuvalo najviše srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih povijesnih izvora. To se ima zahvaliti ponajprije ranom statutarnom uređenju komune, a slijedom toga i vrlo razvijenom notarijatu, čije spise kontinuirano pratimo kroz stoljeća. Upravo kroz njih iščitavamo stvarnu primjenu statutarnih odredaba koje nisu bile samo mrtvo slovo na papiru, nego sretan sklop tradicije i uvođenja novih pravila po ugledu na druge komune, a sve u cilju što bolje uprave i gospodarenja samim otokom koji je, dakako, prostorno ograničen. Stoga je razumljivo da je kroz stoljeća Statut značio osnovicu lastovske autonomije. Od sredine 13. stoljeća Dubrovnik ima vlast nad Lastovom, koje mu se u političkom pogledu dragovoljno predalo i tako postalo njegovom knežijom. Dubrovačka komuna tom prilikom Lastovcima obećava “da će im zadržati sve njihove stare običaje koje sami međusobno održavaju”. Nakon provedenog starohrvatskoga pravnog instituta zvanog zbor, koji se održavao ispred lastovske župne crkve Svetih Kuzme i Damjana, te sabiranja starih lastovskih običajnih normi u jedan zbornik, dubrovački knez Bartul Gradenigo odobrio je Lastovski statut. Dubrovački utjecaj je vidljiv i u samom Statutu, u čiji su korpus uvrštene određene norme iz Dubrovačkog statuta. Lastovski statut pisan je na talijanskom jeziku, a pojedine kasnije odredbe na latinskom. Jezik Statuta nikako ne bi trebao sugerirati kako je na otoku riječ o nekom drugom pučanstvu, a ne hrvatskom. Na hrvatski karakter otoka prije svega upućuju antroponimi i toponimi, kao i hrvatski termini izraženi talijanskim jezikom (sboro za zbor, gomna za gumno itd.). Statut se sastoji od 189 glava kojima se pravno uređuje funkcioniranje, različite dužnosti i odnošaji u komuni. Dokument počinje uredbom iz Statuta grada Dubrovnika, a potom njegovim definiranjem kao knjige odredaba i običaja Zajednice i Komune otoka Lastova. U pravnome pogledu sustav Statuta pokriva pravo osoba i obiteljsko pravo, potom imovinsko (stvarno, obvezno i nasljedno) te kazneno i postupovno pravo. Prema odredbama Statuta temeljnu komunalnu upravu čine Zbor i Vijeće, knez i suci, komornik i kancelar te ostale službe (stražari, pudari, glasonoša itd.). Statutom su određene dužnosti i prava između Crkve i komune, a što se dobro može uvidjeti na primjeru nekolicine odredaba u kojima se nazire izrazito laičko poimanje funkcioniranja komune. Istaknuti hrvatski pravni povjesničar Antun Cvitanić za Lastovski statut i lastovsko komunalno uređenje meritorno kaže da je to “dokaz mudrog čuvanja prokušanih tradicionalnih vrednota, ali i prihvaćanja tuđih provjerenih civilizacijskih dostignuća u Hrvata”. Do danas je Lastovski statut nekoliko puta publiciran, pa tako i u važnoj seriji povijesno-pravnih spomenika Hrvatske akademije znanost i umjetnosti (Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, vol. VIII.) pod naslovom Knjiga o uredbama i običajima skupštine i obćine otoka Lastova (Zagreb, 1901.). To uzorno izdanje priredio je Frano Radić. Novo izdanje Lastovskog statuta s izvornikom na talijanskom jeziku, hrvatskim prijevodom te komentarom i pravno-povijesnim studijama objavljeno je u Splitu 1994. godine, a potpisuju ga Antun Cvitanić i Josip Lučić. Lastovski statut bio je na snazi nekoliko stoljeća, točnije rečeno dok je postojala Dubrovačka Republika, pod čijim se političkim okriljem Lastovo nalazilo. Njezinim ukidanjem prestaje pravomoćnost u pravnom smislu i Lastovskog statuta, ali on ostaje vrijedan i važan spomenik hrvatskoga srednjovjekovnog prava u kojem se u najboljem svjetlu očituje prožimanje hrvatske i romanske pravne kulture oplemenjene kršćanstvom.

HRV

There are no comments for this item.

Log in to your account to post a comment.

Powered by Koha