Normal view MARC view ISBD view

Povijesni identiteti i politički realiteti: proslava tisućugodišnjice Hrvatskog Kraljevstva 1925. godine / Gračanin, Hrvoje.

By: Gračanin, Hrvoje.
Material type: ArticleArticleDescription: 119-138 str.ISBN: 9789537290382.Other title: Historical Identities and Political Realities: Millennial Celebration of the Kingdom of Croatia in 1925 [Naslov na engleskom:].Subject(s): 6.04 | tisućugodišnjica Hrvatskog Kraljevstva, mitologem, politika, ideologija, identiti, uporaba i zloporaba srednjeg vijeka hrv | Millennial Celebration of the Kingdom of Croatia, mythologem, politics, ideology, identity, use and abuse of the Middle Ages engOnline resources: Click here to access online In: Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti. Četvrti hrvatski simpozij o nastavi povijesti str. 119-138Marinović, MarijanaSummary: Povijest kao znanje o prošlim zbivanjima nije izvanvremenska kategorija, niz nepomičnih točaka zaleđenih u vremenu koje strpljivo čekaju da ih izučen ispitivač trijezno i nepristrano kritički prosudi i protumači jezikom svoje suvremenosti, ozbiljujući prošlu stvarnost u svim njezinim vidovima. Spoznaja prošlosti je slojevito, mnogostrano i višeznačno odgonetavanje nekadašnje zbilje koje ovisi o brojnim činiteljima, među kojima su za interpretativnu razinu od ključne važnosti tendencija povijesne građe, svjetonazor i gledišta samih istraživača, ali i okolnosti društvenog trenutka. Upravo ovo posljednje može presudno utjecati na to kakva se slika prošlosti želi posredovati. Najkraće rečeno, potrebe države i nacije, političke datosti, nerijetko diktiraju viđenje pojedinih povijesnih procesa i događaja, oblikujući prošlu stvarnost prema svojim kratkoročnim ili dugoročnim ciljevima. Poviješću se političke i intelektualne elite služe kako bi motivirale, mobilizirale i usmjeravale ljude u sadašnjosti, osnažile svijest o identitetu, pripadnosti i integrativnoj uklopljenosti nacionalnog, društvenog, državnopravnog i kulturnog predznaka, definirale poimanje suvremenosti kroz upravljano sagledavanje prošlosti odnosno konstruirale postojeću stvarnost pozivanjem na posebno shvaćene i interpretirane primjere i iskustva iz prošlosti. U tomu naročitu funciju imaju nacionalni narativi, velike priče koje na sebi svojstven način tumače nekadašnjost odnosno uspostavljaju pravocrtni kontinuitet koji izravno spaja prošlost sa suvremenošću. U tim je predodžbama nacionalna povijest nepromjenljiva kategorija, ona je svevremenska i bezvremenska, nudi vječne i neoborive istine s konačnim ciljem. Potreba za uspostavom nacionalne starodrevnosti i utvrđivanjem historijskih tradicija koje kao nositeljice osobite svijesti okamenjene i neokaljane premošćuju vjekove nukala je elite da posežu za povijesnim razdobljima u kojima se nacija nalazila, kako se poima, u svom primordijalnom stanju, u (nacionalno mitologiziranom) herojskom dobu. U hrvatskom slučaju to je bez dvojbe rano srednjovjekovlje, tzv. doba hrvatskih narodnih vladara kada bi bio stvoren politički i nacionalni identitet, čvrsto ugniježđen u historijskom pravu, koji neprekinuto živi bez obzira na povijesne Scile i Haribde u dugom trajanju. Takva stožerna priča iz ranog srednjovjekovlja u velikom narativu hrvatskog nacionalnog imaginarija krunidba je kneza Tomislava za kralja. Ona je poprimila osobit naboj i važnost u vremenu velikih političkih i društvenih previranja kojima je obilovala prva jugoslavenska zajednica, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a koji su prvi vrhunac u zapletenim hrvatsko-srpskim odnosima doživjeli upravo početkom 1925. godine uhićenjem Stjepana Radića, vođe tada Hrvatske (republikanske) seljačke stranke. Višestruka proslava tisućobljetnice Hrvatskog Kraljevstva 1925. godine, zaokupljajući ondašnju hrvatsku javnost, nije buđenjem ponosa na slavnu prošlost smjerala samo osnažiti hrvatsku nacionalnu svijest, osjećaj narodnog jedinstva i domoljublje, u čemu je nemalu ulogu imala Katolička crkva, (pre)naglašavajući vjekovitu katoličku pripadnost hrvatskog naroda, nego je iskorištena i u dnevnopolitičke i ideološke svrhe, obznanjujući zaokret u dotadašnjoj politici hrvatske i srbijanske političke elite koji je, bar prividno, stvarao dojam međusobnog hrvatsko-srpskog prihvaćanja i jačanja kohezivnosti državne zajednice. Kralj Tomislav je tako iskorišten kao ogledni simbol moguće miroljubive i plodotvorne suradnje između Hrvata i Srba, ali i neuralgična točka oko koje se mogu okupiti različite hrvatske političke struje. Mitologemom o tisućljetnoj tradiciji Hrvatskog Kraljevstva vjerske, političke i intelektualne elite uspješno su se koristile za religijske, kulturne, ideološke i dnevnopolitičke potrebe, pri čemu nisu izostale ni međusobne trzavice unutar samog hrvatskog korpusa, kao što pokazuje primjer sukoba između katoličkog episkopata i Stjepana Radića. Zamišljena i kao okosnica za jačanje nacionalnog identiteta i ponosa, proslava tisućugodišnjice Hrvatskog Kraljevstva poslužila je i kao osnova za osnaživanje jugoslavenskog državnog jedinstva. Ta okolnost nije promakla ni inozemnom tisku, a brojni su strani dopisnici pohvalili kolovošku zagrebačku proslavu kao najavu sređivanja unutarnjih prilika u jugoslavenskoj državi i putokaz u državnu i nacionalnu konsolidaciju. U želji da se naglasi novoiznjedrena spremnost na nacionalni sporazum između Hrvata i Srba bilo je i neosnovanog pretjerivanja pa je tako bugarski list „Sofijska Zora“ u članku krupno naslovljenom „Kralj Aleksandar - hrvatski kralj“ donio (s osloncem na bečke izvore) vijest kako je Ante Trumbić zatražio da se „zajedno s proslavom tisućgodišnjice osnivanja hrvatskog kraljevstva i kralj Aleksandar okruni za hrvatskog kralja“, dok su zagrebačke „Novosti“ Stjepanu Radiću čak stavile u usta izjavu (nikad izrečenu) da će kralja Aleksandra hrvatskom krunom ovjenčati zagrebački nadbiskup.
Tags from this library: No tags from this library for this title. Log in to add tags.
1 item is on order.

Povijest kao znanje o prošlim zbivanjima nije izvanvremenska kategorija, niz nepomičnih točaka zaleđenih u vremenu koje strpljivo čekaju da ih izučen ispitivač trijezno i nepristrano kritički prosudi i protumači jezikom svoje suvremenosti, ozbiljujući prošlu stvarnost u svim njezinim vidovima. Spoznaja prošlosti je slojevito, mnogostrano i višeznačno odgonetavanje nekadašnje zbilje koje ovisi o brojnim činiteljima, među kojima su za interpretativnu razinu od ključne važnosti tendencija povijesne građe, svjetonazor i gledišta samih istraživača, ali i okolnosti društvenog trenutka. Upravo ovo posljednje može presudno utjecati na to kakva se slika prošlosti želi posredovati. Najkraće rečeno, potrebe države i nacije, političke datosti, nerijetko diktiraju viđenje pojedinih povijesnih procesa i događaja, oblikujući prošlu stvarnost prema svojim kratkoročnim ili dugoročnim ciljevima. Poviješću se političke i intelektualne elite služe kako bi motivirale, mobilizirale i usmjeravale ljude u sadašnjosti, osnažile svijest o identitetu, pripadnosti i integrativnoj uklopljenosti nacionalnog, društvenog, državnopravnog i kulturnog predznaka, definirale poimanje suvremenosti kroz upravljano sagledavanje prošlosti odnosno konstruirale postojeću stvarnost pozivanjem na posebno shvaćene i interpretirane primjere i iskustva iz prošlosti. U tomu naročitu funciju imaju nacionalni narativi, velike priče koje na sebi svojstven način tumače nekadašnjost odnosno uspostavljaju pravocrtni kontinuitet koji izravno spaja prošlost sa suvremenošću. U tim je predodžbama nacionalna povijest nepromjenljiva kategorija, ona je svevremenska i bezvremenska, nudi vječne i neoborive istine s konačnim ciljem. Potreba za uspostavom nacionalne starodrevnosti i utvrđivanjem historijskih tradicija koje kao nositeljice osobite svijesti okamenjene i neokaljane premošćuju vjekove nukala je elite da posežu za povijesnim razdobljima u kojima se nacija nalazila, kako se poima, u svom primordijalnom stanju, u (nacionalno mitologiziranom) herojskom dobu. U hrvatskom slučaju to je bez dvojbe rano srednjovjekovlje, tzv. doba hrvatskih narodnih vladara kada bi bio stvoren politički i nacionalni identitet, čvrsto ugniježđen u historijskom pravu, koji neprekinuto živi bez obzira na povijesne Scile i Haribde u dugom trajanju. Takva stožerna priča iz ranog srednjovjekovlja u velikom narativu hrvatskog nacionalnog imaginarija krunidba je kneza Tomislava za kralja. Ona je poprimila osobit naboj i važnost u vremenu velikih političkih i društvenih previranja kojima je obilovala prva jugoslavenska zajednica, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a koji su prvi vrhunac u zapletenim hrvatsko-srpskim odnosima doživjeli upravo početkom 1925. godine uhićenjem Stjepana Radića, vođe tada Hrvatske (republikanske) seljačke stranke. Višestruka proslava tisućobljetnice Hrvatskog Kraljevstva 1925. godine, zaokupljajući ondašnju hrvatsku javnost, nije buđenjem ponosa na slavnu prošlost smjerala samo osnažiti hrvatsku nacionalnu svijest, osjećaj narodnog jedinstva i domoljublje, u čemu je nemalu ulogu imala Katolička crkva, (pre)naglašavajući vjekovitu katoličku pripadnost hrvatskog naroda, nego je iskorištena i u dnevnopolitičke i ideološke svrhe, obznanjujući zaokret u dotadašnjoj politici hrvatske i srbijanske političke elite koji je, bar prividno, stvarao dojam međusobnog hrvatsko-srpskog prihvaćanja i jačanja kohezivnosti državne zajednice. Kralj Tomislav je tako iskorišten kao ogledni simbol moguće miroljubive i plodotvorne suradnje između Hrvata i Srba, ali i neuralgična točka oko koje se mogu okupiti različite hrvatske političke struje. Mitologemom o tisućljetnoj tradiciji Hrvatskog Kraljevstva vjerske, političke i intelektualne elite uspješno su se koristile za religijske, kulturne, ideološke i dnevnopolitičke potrebe, pri čemu nisu izostale ni međusobne trzavice unutar samog hrvatskog korpusa, kao što pokazuje primjer sukoba između katoličkog episkopata i Stjepana Radića. Zamišljena i kao okosnica za jačanje nacionalnog identiteta i ponosa, proslava tisućugodišnjice Hrvatskog Kraljevstva poslužila je i kao osnova za osnaživanje jugoslavenskog državnog jedinstva. Ta okolnost nije promakla ni inozemnom tisku, a brojni su strani dopisnici pohvalili kolovošku zagrebačku proslavu kao najavu sređivanja unutarnjih prilika u jugoslavenskoj državi i putokaz u državnu i nacionalnu konsolidaciju. U želji da se naglasi novoiznjedrena spremnost na nacionalni sporazum između Hrvata i Srba bilo je i neosnovanog pretjerivanja pa je tako bugarski list „Sofijska Zora“ u članku krupno naslovljenom „Kralj Aleksandar - hrvatski kralj“ donio (s osloncem na bečke izvore) vijest kako je Ante Trumbić zatražio da se „zajedno s proslavom tisućgodišnjice osnivanja hrvatskog kraljevstva i kralj Aleksandar okruni za hrvatskog kralja“, dok su zagrebačke „Novosti“ Stjepanu Radiću čak stavile u usta izjavu (nikad izrečenu) da će kralja Aleksandra hrvatskom krunom ovjenčati zagrebački nadbiskup.

HRV

There are no comments for this item.

Log in to your account to post a comment.

Powered by Koha

//