Normal view MARC view ISBD view

Nicholas of Modruš and his Latin translations of Isocrates' to Nicocles and to Demonicus : questions of authorship, sources and dedication / Luka Špoljarić.

By: Špoljarić, Luka.
Material type: materialTypeLabelArticleDescription: 5-26.Other title: Nikola Modruški i latinski prijevodi Izokratovih Nikoklu i Demoniku : pitanja autorstva, izvora i posvete [Naslov na hrvatskom: ].Subject(s): eng | humanist translations from Greek eng | Renaissance Rome eng | Nicholas of Modruš eng | Giovanni della Rovere d’Aragona eng | Izokrat hrv | humanistički prijevodi s grčkog hrv | renesansni Rim hrv | Nikola Modruški hrv | Giovanni della Rovere d’Aragona hrvOnline resources: Članak na Hrčku In: Colloquia Maruliana XXIV 5-26Jovanović, Neven ; Jozić, Branko ; Juez Gálvez, Francisco Javier ; Lučin, Bratislav Summary: The article examines the uncredited Latin translations of Isocrates’ parenetic orations To Nicocles and To Demonicus, located in Rome, Biblioteca dell’ Accademia dei Lincei e Corsiniana, MS Corsin. 43.E.3 (127). In addition to the translations the manuscript contains two works of Nicholas of Modruš, a Croatian bishop who from 1464 until 1480 enjoyed a successful career at the papal curia. The bishop’s authorship of the translations has long been under question. The article revisits this problem by drawing on new palaeographic evidence, comparing the versions from the Corsinian manuscript to earlier translations of the orations, and proposing a possible solution to the question of the unnamed dedicatee of To Nicocles. Finally, it includes the editio princeps of the To Nicocles translation, and a new edition of the To Demonicus (published with errors by Karl Müllner in 1903 and attributed erroneously to Niccolò Sagundino).Summary: Anonimni prijevodi Izokratovih hortativnih govora Nikoklu i Demoniku koji se nalaze priloženi kao zasebni svežanj MS Corsin. 43.E.3 (127) u Biblioteca dell’Accademia Nazionale dei Lincei e Corsiniana, u rukopisu koji sadrži djela hrvatskog biskupa i intelektualca Nikole Modruškog, više od stotinu godina po¬stavljaju probleme vezane uz pitanja autorstva i posvete. Započinjući od nedavnog istraživanja Antonija Rolla, koji je dokazao da je Nikola ipak učio grčki jezik, ovaj članak nudi odgovore na ta pitanja, te smješta rukopis u kontekst ranijih prijevoda. Prvo, upućuje se na biskupove interlinearne intervencije u corsinijanskom rukopisu. One su promakle ranijim istraživačima, a predstavljaju ključan dokaz da je riječ o biskupovim vlastitim prijevodima; nisu, naime, posrijedi samo emendacije pisarskih pogrešaka nego i stilske preinake teksta. Analizom rukopisa pokazuje se da je riječ o biskupovu vlastitom primjerku prijevodȃ; oni su, važno je imati na umu, bili izvedeni kao zasebni projekti, pri čemu je Nikoklu bio posvećen neimenovanomu mladom princu. Nadalje, Nikolini prijevodi govora ovdje su uspoređeni s ranijim njihovim prijevodima. Komparativnom analizom uvodnih paragrafa pokazalo se da se biskup uvelike služio prijevodom Carla Marsuppinija (prilikom rada na Nikoklu)i prijevodom Niccola Loschija (kod prevođenja govora Demoniku). Ta činjenica nije razlog za čuđenje, jer su se i drugi suvremeni prevoditelji oslanjali na ranije prijevode tih dvaju tekstova. Naposljetku, članak razmatra posvetu Nikolina prijevoda Nikoklu i pitanje identiteta adresata prijevoda. Budući da rukopis ne sadrži naslove tekstova, identitet adresata mora se razaznati iz sadržaja posvetnog pisma. Iz njega je pak jasno da je riječ o vrlo mladu vladaru, koji je tek nedavno došao na vlast, pri čemu posebnu pozornost treba pridati činjenici da Nikola predstavlja Nikokla ne kao kralja Cipra (kao što su ga točno bili imenovali svi raniji prevoditelji), nego kao kralja Sicilije. Čini se da je takva manipulacija trebala učiniti tekst relevantnijim za adresata, politički vezanoga uz Napuljsko Kraljevstvo, kojemu je službeni naziv bio Regnum siciliae. Razmatrajući imena potencijalnih kandidata koji bi odgovarali opisu iz posvetnog pisma a pritom mogli imati kontakte s Modruškim, – poput kalabrijskog vojvode Alfonsa, Costanza Sforze, Iacopa IV. Appianija i Bernardina Frankapana – zaključuje se da je najvjerojatnije posrijedi ipak bio Giovanni della Rovere d’Aragona, nećak pape Siksta IV., vojvoda Arce i Sore u Napuljskom Kraljevstvu, kojeg je kralj Ferrante poradi bliskih veza s papom Sikstom i posinio. Prijevod Nikoklu, koji bismo prema ovoj identifikaciji mogli datirati u razdoblje 1476./1477., kad je Nikola vršio dužnost upravitelja Spoleta, predstavljao bi tako, uz Pogrebni govor za Petra Riarija i obranu crkvene slobode (posvećenu Raffaeleu Sansoniju Riariju), još jedno svjedočanstvo o čvrstim vezama Modruškog s kurijom pape Siksta IV. Kao prilog članku donosi se prvo izdanje Nikolina prijevoda Nikoklu te novo izdanje prijevoda Demoniku, koji je 1903. priredio, uz mnogo pogrešnih čitanja, Karl Müllner pripisujući ga pritom Niccolu Sagundinu.
Tags from this library: No tags from this library for this title. Log in to add tags.
No physical items for this record

The article examines the uncredited Latin translations of Isocrates’ parenetic orations To Nicocles and To Demonicus, located in Rome, Biblioteca dell’ Accademia dei Lincei e Corsiniana, MS Corsin. 43.E.3 (127). In addition to the translations the manuscript contains two works of Nicholas of Modruš, a Croatian bishop who from 1464 until 1480 enjoyed a successful career at the papal curia. The bishop’s authorship of the translations has long been under question. The article revisits this problem by drawing on new palaeographic evidence, comparing the versions from the Corsinian manuscript to earlier translations of the orations, and proposing a possible solution to the question of the unnamed dedicatee of To Nicocles. Finally, it includes the editio princeps of the To Nicocles translation, and a new edition of the To Demonicus (published with errors by Karl Müllner in 1903 and attributed erroneously to Niccolò Sagundino).

Anonimni prijevodi Izokratovih hortativnih govora Nikoklu i Demoniku koji se nalaze priloženi kao zasebni svežanj MS Corsin. 43.E.3 (127) u Biblioteca dell’Accademia Nazionale dei Lincei e Corsiniana, u rukopisu koji sadrži djela hrvatskog biskupa i intelektualca Nikole Modruškog, više od stotinu godina po¬stavljaju probleme vezane uz pitanja autorstva i posvete. Započinjući od nedavnog istraživanja Antonija Rolla, koji je dokazao da je Nikola ipak učio grčki jezik, ovaj članak nudi odgovore na ta pitanja, te smješta rukopis u kontekst ranijih prijevoda.
Prvo, upućuje se na biskupove interlinearne intervencije u corsinijanskom rukopisu. One su promakle ranijim istraživačima, a predstavljaju ključan dokaz da je riječ o biskupovim vlastitim prijevodima; nisu, naime, posrijedi samo emendacije pisarskih pogrešaka nego i stilske preinake teksta. Analizom rukopisa pokazuje se da je riječ o biskupovu vlastitom primjerku prijevodȃ; oni su, važno je imati na umu, bili izvedeni kao zasebni projekti, pri čemu je Nikoklu bio posvećen neimenovanomu mladom princu.
Nadalje, Nikolini prijevodi govora ovdje su uspoređeni s ranijim njihovim prijevodima. Komparativnom analizom uvodnih paragrafa pokazalo se da se biskup uvelike služio prijevodom Carla Marsuppinija (prilikom rada na Nikoklu)i prijevodom Niccola Loschija (kod prevođenja govora Demoniku). Ta činjenica nije razlog za čuđenje, jer su se i drugi suvremeni prevoditelji oslanjali na ranije prijevode tih dvaju tekstova.
Naposljetku, članak razmatra posvetu Nikolina prijevoda Nikoklu i pitanje identiteta adresata prijevoda. Budući da rukopis ne sadrži naslove tekstova, identitet adresata mora se razaznati iz sadržaja posvetnog pisma. Iz njega je pak jasno da je riječ o vrlo mladu vladaru, koji je tek nedavno došao na vlast, pri čemu posebnu pozornost treba pridati činjenici da Nikola predstavlja Nikokla ne kao kralja Cipra (kao što su ga točno bili imenovali svi raniji prevoditelji), nego kao kralja Sicilije. Čini se da je takva manipulacija trebala učiniti tekst relevantnijim za adresata, politički vezanoga uz Napuljsko Kraljevstvo, kojemu je službeni naziv bio Regnum siciliae. Razmatrajući imena potencijalnih kandidata koji bi odgovarali opisu iz posvetnog pisma a pritom mogli imati kontakte s Modruškim, – poput kalabrijskog vojvode Alfonsa, Costanza Sforze, Iacopa IV. Appianija i Bernardina Frankapana – zaključuje se da je najvjerojatnije posrijedi ipak bio Giovanni della Rovere d’Aragona, nećak pape Siksta IV., vojvoda Arce i Sore u Napuljskom Kraljevstvu, kojeg je kralj Ferrante poradi bliskih veza s papom Sikstom i posinio. Prijevod Nikoklu, koji bismo prema ovoj identifikaciji mogli datirati u razdoblje 1476./1477., kad je Nikola vršio dužnost upravitelja Spoleta, predstavljao bi tako, uz Pogrebni govor za Petra Riarija i obranu crkvene slobode (posvećenu Raffaeleu Sansoniju Riariju), još jedno svjedočanstvo o čvrstim vezama Modruškog s kurijom pape Siksta IV.
Kao prilog članku donosi se prvo izdanje Nikolina prijevoda Nikoklu te novo izdanje prijevoda Demoniku, koji je 1903. priredio, uz mnogo pogrešnih čitanja, Karl Müllner pripisujući ga pritom Niccolu Sagundinu.

2-904-2954 (Croatica et Tyrolensia)

Engleski jezik.

There are no comments for this item.

Log in to your account to post a comment.

Powered by Koha