Normal view MARC view ISBD view

Autor - između formula kolektivne anonimnosti i originalnosti singularnog identiteta / David Šporer.

By: Šporer, David.
Material type: ArticleArticleSubject(s): usmenost-pismenost, rezidualna usmenost, autorstvo, anonimnost, formule, originalnost hrv In: Croatica : časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu / [Vinko Brešić, glavni urednik] 41 (2017) 61Summary: Članak nastoji pokazati u kojoj mjeri problematika ili tematika proučavanja odnosa usmenosti i pismenosti može biti od koristi za razumijevanje književne prošlosti. Glavni oslonac za takav pokušaj predstavlja pretpostavka da evropske kulture postaju doista pismene kulture tek negdje pred kraj XVIII. i tokom XIX. st. jer tek tada zapravo dolazi do potpunog natapanja kulture pismom, zahvaljujući efektima tipografije. To bi istodobno značilo da znatan dio književnih tekstova prije tog vremenskog praga kruži u uvjetima u kojima se miješaju usmenost i pismenost kao dva temeljna oslonca komunikacije. U kontekstu problematike odnosa usmenosti i pismenosti, za razmatranje kulture ranog novog vijeka, u kojoj njezina dvostruka pismenost – hirografska i tipografska – nije još u XVI. i XVII. st. potpuno istisnula usmenost, osobito se pogodnim čini termin „rezidualna usmenost“. On podrazumijeva određeno miješanje usmenosti i pismenosti u kulturi koja poznaje pismo, ali u kojoj još dugo traju prakse koje potječu iz usmenosti, odnosno ispod pismenosti proviruje određen udio usmenosti. U završnom dijelu članka navode se primjeri koji ilustriraju primjenjivost takvog načina razmatranja književne povijesti, posebno u vezi sa različitim shvaćanjem nekih od temeljnih poetičkih i estetskih kategorija kao što su autorstvo, odnosno anonimnost autora, te originalnost u odnosu na formulaičnost usmenosti.
Tags from this library: No tags from this library for this title. Log in to add tags.
No physical items for this record

Članak nastoji pokazati u kojoj mjeri problematika ili tematika proučavanja odnosa usmenosti i pismenosti može biti od koristi za razumijevanje književne prošlosti. Glavni oslonac za takav pokušaj predstavlja pretpostavka da evropske kulture postaju doista pismene kulture tek negdje pred kraj XVIII. i tokom XIX. st. jer tek tada zapravo dolazi do potpunog natapanja kulture pismom, zahvaljujući efektima tipografije. To bi istodobno značilo da znatan dio književnih tekstova prije tog vremenskog praga kruži u uvjetima u kojima se miješaju usmenost i pismenost kao dva temeljna oslonca komunikacije.
U kontekstu problematike odnosa usmenosti i pismenosti, za razmatranje kulture ranog novog vijeka, u kojoj njezina dvostruka pismenost – hirografska i tipografska – nije još u XVI. i XVII. st. potpuno istisnula usmenost, osobito se pogodnim čini termin „rezidualna usmenost“. On podrazumijeva određeno miješanje usmenosti i pismenosti u kulturi koja poznaje pismo, ali u kojoj još dugo traju prakse koje potječu iz usmenosti, odnosno ispod pismenosti proviruje određen udio usmenosti. U završnom dijelu članka navode se primjeri koji ilustriraju primjenjivost takvog načina razmatranja književne povijesti, posebno u vezi sa različitim shvaćanjem nekih od temeljnih poetičkih i estetskih kategorija kao što su autorstvo, odnosno anonimnost autora, te originalnost u odnosu na formulaičnost usmenosti.

There are no comments for this item.

Log in to your account to post a comment.

Powered by Koha

//