Normal view MARC view ISBD view

Kada zidovi progovore, što govore? O književnim grafitima Moskve i Sankt-Peterburga / Lugarić Vukas, Danijela.

By: Lugarić Vukas, Danijela.
Material type: ArticleArticleDescription: str.Other title: When the Walls Speak, What Do They Say? On literary graffiti in Moscow and Saint-Petersburg [Naslov na engleskom:].Subject(s): 5.05 | 6.03 | grafiti, Rusija, književnost, otpor | graffiti, Russia, literature, resistance In: Interpretacije grada : etnografski, historiografski i kulturološki uvidiSummary: Kulture grada i grafita do te su mjere povezani da prisutnost grafita na zidovima razgraničuje urbane od drugih prostora – grafiti su prepoznatljiv simbol grada i gradske kulture. Dijelom i zbog «pamćenja žanra» (Bahtin), uz grafite se vezuje simboličko značenje otpora (oni, kako navode različiti istraživači, «narušavaju» i «izazivaju»). I rijetka ruska istraživanja te složene teme naglašavaju barem dvostruko grafitno «tkivo otpora»: s jedne strane njihovu bekorisnost (grafiti su stvaralački čin te se s te strane mogu promatrati kao opozicija (post)kapitalističkim pravilima usmjerene proizvodnje i stihijske potrošnje), s druge – opasnost koja se uz tu praksu vezuje zbog toga što pojedinac prisvaja javni prostor, time redefinira ideju vlasništva i ukazuje na anomalije u sigurnosnim mehanizmima. Istodobno, popularnost radova poznatih grafitera, cijena koju njihova djela postižu u galerijama te njihova transformacija u potrošnu robu neutraliziraju protestni potencijal grafita time što ih vezuju uz institucije te podcrtavaju njihovu profitabilnost. I dok su gradske vlasti dvaju gradova koji me zanimaju, Moskve i Sankt-Peterburga, doista stroge prema nekontroliranim oblicima proizvodnje grafita (pa su zidovi gotovo začudno čisti, a grafiti često napisani sitnim, iz udaljenosti neprimjetnim slovima), na književne grafite – i književnost na zidovima (zgrada, metro stanica itd.) općenito – šetač neće tako rijetko naići. U okvirima zacrtanih žanrovskih određenja grafita kroz dualnu prirodu otpora i komodifikacije, istraživanje propituje o čemu nam zapravo govori kultura književnih grafita u ruskim urbanim središtima, Moskvi i Sankt-Peterburgu? Potiču li nas uopće te prakse na propitivanje što je točno javno u javnim prostorima? Govori li ta umjetnička praksa o opozicijskom potencijalu grafita kao umjetničke prakse ili o nečem drugom: primjerice o tradicionalnom statusu književnosti u Rusiji, i o njezinom položaju u suvremenosti? Ako je opozijski potencijal tih praksi zanemariv, tada središnje mjesto pripada pitanju tko potpisuje grafite? Kakvo je značenje toga potpisa, posebice imamo li na umu da su grafiti – nastali «u kontroliranim uvjetima» ili ne – uvijek određena interpretacija grada i urbane arhitekture (grafiti zahtijevaju određeni tip šetačeve optike, a raspored grafita «prekraja» i na specifičan način mapira prostor grada)? Konačno, što, unatoč ograničenom dosegu otpora, grafit (ipak) čini sa zidom i zidu? Naime, u vizuri prostorne urbane političke ekonomije zid figurira kao objekt vlasti par excellence jer je iskaz oblika upravljanja u onom značenju u kojemu ga je moguće zahvatiti Foucaultovim pojmom gouvernementalité (eng. govermentality). Moja je teza sljedeća: mehanizimi nastajanja književnih grafita i njihov život u ruskim metropolama govore o funkcioniranju tog odvojka suvremene ruske urbane kulture u cirkularnom mehanizmu slobode (nesmetanost djelovanja «odozdo») i «sigurnosti» (odnosno tehnika upravljanja, regulacije «odozgo»). Istraživanje književnih grafita iz takve optike omogućuje da u njima vidimo bitno složeniji mehanizam djelovanja od ponešto pojednostavljenog modela grafiti – otpor – komodifikacija, a «sloboda» se realizira kao koncept obremenjen povezanošću s tehnokratskom vizijom slobode i blizak negativnom konceptu «slobode od» Isaiah Berlina.
Tags from this library: No tags from this library for this title. Log in to add tags.
No physical items for this record

Kulture grada i grafita do te su mjere povezani da prisutnost grafita na zidovima razgraničuje urbane od drugih prostora – grafiti su prepoznatljiv simbol grada i gradske kulture. Dijelom i zbog «pamćenja žanra» (Bahtin), uz grafite se vezuje simboličko značenje otpora (oni, kako navode različiti istraživači, «narušavaju» i «izazivaju»). I rijetka ruska istraživanja te složene teme naglašavaju barem dvostruko grafitno «tkivo otpora»: s jedne strane njihovu bekorisnost (grafiti su stvaralački čin te se s te strane mogu promatrati kao opozicija (post)kapitalističkim pravilima usmjerene proizvodnje i stihijske potrošnje), s druge – opasnost koja se uz tu praksu vezuje zbog toga što pojedinac prisvaja javni prostor, time redefinira ideju vlasništva i ukazuje na anomalije u sigurnosnim mehanizmima. Istodobno, popularnost radova poznatih grafitera, cijena koju njihova djela postižu u galerijama te njihova transformacija u potrošnu robu neutraliziraju protestni potencijal grafita time što ih vezuju uz institucije te podcrtavaju njihovu profitabilnost. I dok su gradske vlasti dvaju gradova koji me zanimaju, Moskve i Sankt-Peterburga, doista stroge prema nekontroliranim oblicima proizvodnje grafita (pa su zidovi gotovo začudno čisti, a grafiti često napisani sitnim, iz udaljenosti neprimjetnim slovima), na književne grafite – i književnost na zidovima (zgrada, metro stanica itd.) općenito – šetač neće tako rijetko naići. U okvirima zacrtanih žanrovskih određenja grafita kroz dualnu prirodu otpora i komodifikacije, istraživanje propituje o čemu nam zapravo govori kultura književnih grafita u ruskim urbanim središtima, Moskvi i Sankt-Peterburgu? Potiču li nas uopće te prakse na propitivanje što je točno javno u javnim prostorima? Govori li ta umjetnička praksa o opozicijskom potencijalu grafita kao umjetničke prakse ili o nečem drugom: primjerice o tradicionalnom statusu književnosti u Rusiji, i o njezinom položaju u suvremenosti? Ako je opozijski potencijal tih praksi zanemariv, tada središnje mjesto pripada pitanju tko potpisuje grafite? Kakvo je značenje toga potpisa, posebice imamo li na umu da su grafiti – nastali «u kontroliranim uvjetima» ili ne – uvijek određena interpretacija grada i urbane arhitekture (grafiti zahtijevaju određeni tip šetačeve optike, a raspored grafita «prekraja» i na specifičan način mapira prostor grada)? Konačno, što, unatoč ograničenom dosegu otpora, grafit (ipak) čini sa zidom i zidu? Naime, u vizuri prostorne urbane političke ekonomije zid figurira kao objekt vlasti par excellence jer je iskaz oblika upravljanja u onom značenju u kojemu ga je moguće zahvatiti Foucaultovim pojmom gouvernementalité (eng. govermentality). Moja je teza sljedeća: mehanizimi nastajanja književnih grafita i njihov život u ruskim metropolama govore o funkcioniranju tog odvojka suvremene ruske urbane kulture u cirkularnom mehanizmu slobode (nesmetanost djelovanja «odozdo») i «sigurnosti» (odnosno tehnika upravljanja, regulacije «odozgo»). Istraživanje književnih grafita iz takve optike omogućuje da u njima vidimo bitno složeniji mehanizam djelovanja od ponešto pojednostavljenog modela grafiti – otpor – komodifikacija, a «sloboda» se realizira kao koncept obremenjen povezanošću s tehnokratskom vizijom slobode i blizak negativnom konceptu «slobode od» Isaiah Berlina.

Projekt MZOS projekt

HRV

There are no comments for this item.

Log in to your account to post a comment.

Powered by Koha

//