Normal view MARC view ISBD view

Relikvije, relikvijari i antropomorfna imaginacija / Munk, Ana.

By: Munk, Ana.
Material type: TextTextDescription: 9-26 str.Other title: Relics, reliquaries and anthropomohic imagination [Naslov na engleskom:].Subject(s): 6.05 | 6.08 | relikvije ; relikvijari ; antropomorfizam ; Venecija | relics ; reliquaries ; anthropomorphism ; Venice In: Antropološki almanah 1 (2015) ; str. 9-26Summary: Atropomorfizmi su ljudski ostaci. Tijekom srednjeg vijeka, najcjenjeniji su takvi ostaci svetačka tijela. U članku se razmatraju crkvene odredbe (Lateranski koncil 1215. godine) kojima se uređuje mogućnost osjetilnoj pristupa svetim moćima te umjetnička obrada i smještaj relikvija u relikvijarima. Počevši od primjera iz suvremene umjetnosti koja kao umjetnički materijal koristi organsku tvar i materiju ljudskog porijekla (odjeća, iznošene cipele, životinjska koža u radovima Doris Salcedo te mrtvi štakori, kvadri masti i sl. u radovima Josepha Beuysa) razmatraju se načela i izvorišta umjetnosti koja putem antropomorfizma evocira ljudsku patnju i razgrađuje "diskurse kojima se obično služimo i pomoću kojih funkcioniramo" (Mieke Ball). Guibert iz Nogenta i Petrarka su dva srednjovjekovna komentatora koji negativno reagiraju na pojave spektakularizacije i pretjerivanja u inače crkveno prihvaćenom štovanju svetačkih moći. Kod Petrarke se javlja osjećaj nelagode prema ukrašenim tjelesnim ostacima svetaca kao što je čeljust sv. Antuna u Padovi. U članku se nadalje razmatraju primjeri štovanja cjelovitih i neraspadnutih tijela u Veneciji. Prema Alfred Gellovoj teoriji koja se može primijeniti i na relikvije, tjelesni ostaci se mogu smatrati prirodnim indeksima (poput kamenja u budističkim vrtovima, ili Duchampovih pronađenih predmeta široke potrošnje). Njihovo izlaganje izvan relikvijara ili pak kao minimalno obrađenu prirodnu materiju stoji u suprotnosti s povijesti umjetnosti zapadne civilizacije u kojem je uloga umjetnika prenijeti prirodno u umjetničko djelo. Razlog zanimanja vjernika, pa i suvremenog promatrača- ateista za relikvije kao i za antropomorfizme u suvremenoj umjetnosti jest upravo tenzija koja se se stvara između organskog i umjetničkog u takvim instalacijama. One bude snažne emotivne osjećaje i jeze i divljenja od srednjeg vijeka do holokausta (u radu Josepha Beuysa).
Tags from this library: No tags from this library for this title. Log in to add tags.
No physical items for this record

Atropomorfizmi su ljudski ostaci. Tijekom srednjeg vijeka, najcjenjeniji su takvi ostaci svetačka tijela. U članku se razmatraju crkvene odredbe (Lateranski koncil 1215. godine) kojima se uređuje mogućnost osjetilnoj pristupa svetim moćima te umjetnička obrada i smještaj relikvija u relikvijarima. Počevši od primjera iz suvremene umjetnosti koja kao umjetnički materijal koristi organsku tvar i materiju ljudskog porijekla (odjeća, iznošene cipele, životinjska koža u radovima Doris Salcedo te mrtvi štakori, kvadri masti i sl. u radovima Josepha Beuysa) razmatraju se načela i izvorišta umjetnosti koja putem antropomorfizma evocira ljudsku patnju i razgrađuje "diskurse kojima se obično služimo i pomoću kojih funkcioniramo" (Mieke Ball). Guibert iz Nogenta i Petrarka su dva srednjovjekovna komentatora koji negativno reagiraju na pojave spektakularizacije i pretjerivanja u inače crkveno prihvaćenom štovanju svetačkih moći. Kod Petrarke se javlja osjećaj nelagode prema ukrašenim tjelesnim ostacima svetaca kao što je čeljust sv. Antuna u Padovi. U članku se nadalje razmatraju primjeri štovanja cjelovitih i neraspadnutih tijela u Veneciji. Prema Alfred Gellovoj teoriji koja se može primijeniti i na relikvije, tjelesni ostaci se mogu smatrati prirodnim indeksima (poput kamenja u budističkim vrtovima, ili Duchampovih pronađenih predmeta široke potrošnje). Njihovo izlaganje izvan relikvijara ili pak kao minimalno obrađenu prirodnu materiju stoji u suprotnosti s povijesti umjetnosti zapadne civilizacije u kojem je uloga umjetnika prenijeti prirodno u umjetničko djelo. Razlog zanimanja vjernika, pa i suvremenog promatrača- ateista za relikvije kao i za antropomorfizme u suvremenoj umjetnosti jest upravo tenzija koja se se stvara između organskog i umjetničkog u takvim instalacijama. One bude snažne emotivne osjećaje i jeze i divljenja od srednjeg vijeka do holokausta (u radu Josepha Beuysa).

Projekt MZOS projekt

HRV

There are no comments for this item.

Log in to your account to post a comment.

Powered by Koha

//